• Kada je nesporna činjenica da na području određene mjesne zajednice živi više hiljada mještana, neosnovan je žalbeni navod da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za davanje saglasnosti javnom komunalnom preduzeću za upravljanje mjesnim vodovodom na tom području.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da tužitelju na ime duga za komunalne usluge (vodosnabdijevanje i odvođenje otpadnih voda) za period 01.07.2010. godine do 31.07.2011. godine isplati 136,00 KM sa kamatom počev od dana podnošenja tužbe i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30,00 KM.

Protiv ove odluke žalbu je blagovremeno izjavio tuženi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U suštini osporava da je tužitelj ovlašten za pružanje usluga distribucije vodom za mjesto P., jer se radi o mjesnom vodovodu koji je vlasništvo građana Mjesne zajednice u kojoj nema preko 500 stanovnika, iz kojih razloga Općina Donji Vakuf je suprotno odredbama Zakona o vodama Srednjobosanskog kantona, dala vodovod na upravljanje i gazdovanje tužitelju. Stoga tužitelj nije dokazao da ima ovlaštenje za distribuciju i naplatu vode mještanima P. Predlaže ovom sudu da preinači prvostepenu presudu tako što će tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti ili istu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Nakon što je ispitao osporenu odluku u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti u smislu odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine F BiH" broj 53/03, 73/05 i 19/06), ovaj sud je zaključio:

Žalba nije osnovana.

Predmet tužbenog zahtjeva je isplata neplaćenih računa za komunalne usluge vodosnabdjevanja i odvođenja otpadnih voda za period od 01.07.2010. godine do 31.07.2011. godine u iznosu od 136,00 KM.

Suština žalbenih navoda se odnosi na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stranje jer nije proveden referendum i da se mještani nisu izjasnili da će vodovod ustupiti tužitelju, iz kojih razloga je na nezakonit način od Općine Donji Vakuf dobio saglasnost za upravljanje vodovodom i da Mjesna zajednica P. nema 500 korisnika vodovoda. Iste prigovore tuženi je isticao i u toku prvostepenog postupka, koje je sud cijenio i odbio kao neosnovane, za što je dao jasno i potpuno obrazloženje na način propisan članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku.

Članom 432. Zakona o parničnom postupku je propisano da su sporovi male vrijednosti čija vrijednost spora naznačena u tužbi ne prelazi 3.000,00 KM, a članom 433. istog Zakona da se odluka u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako je u ovoj pravnoj stvari vrijednost spora 136,00 KM, radi se o sporu male vrijednosti u kome se žalba ne može izjaviti zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja,žalbene razloge istaknute u tom pravcu ovaj sud nije cijenio.

Nasuprot žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilno primjenio relevantne odredbe Odluke o korištenju vodovoda na području općine Donji Vakuf (Službeni glasnik općine broj 4/09 i 4/10), Zakona o komunalnim djelatnostima (Službeni list SRBiH broj 20/90), Zakona o vodama Srednjobosanskog kantona (Službene novine SBK broj 1/2009) i odredbe člana 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" broj 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03 i 42/11).

Naime, odredbom člana 1., 2. i 19. Odluke o korištenju vodovoda na području općine Donji Vakuf propisani su uslovi, način korištenja, održavanja uređaja i instalacija i obaveza građana da plaćaju usluge ovlaštenom javnom komunalnom preduzeću. Između ostalog je propisano da komunalno preduzeće (u konkretnom slučaju tužitelj), na osnovu odobrenja općine upravlja i mjesnim lokalnim vodovodima čiji pojedinačni kapaciteti obezbjeđuju snabdjevanje vodom za piće za minimalno 500 stanovnika i da su stanovnici takvih područja obavezni plaćati usluge javnom komunalnom preduzeću.

Na identičan način ovo pitanje je regulisano i odredbom člana 44. stav 2. Zakona o vodama Srednjobosanskog kantona i članom 10. Zakona o komunalnim djelatnostima.

Iz odgovora na tužbu od 30.06.2014. godine proizilazi da je tuženi učinio nespornom činjenicu da na području Mjesne zajednice P. živi između 3 i 4 hiljade mještana. Stoga je neosnovan žalbeni navod da nisu ispunjene zakonske predpostavke za davanje saglasnosti tužitelju za upravljanje mjesnim vodovodom iz člana 1. Odluke o korištenju vodovoda na području Općine Donji Vakuf.

Kako ne stoje žalbeni razlozi a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku, žalbu tuženog je valjalo odbiti kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrditi."

(Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku, 46 0 I 045777 15 Gž od 21.5.2015. godine)